Ti si...

četvrtak , 15.05.2008.

Negdje ovih dana je desetogodišnjica Azrine smrti. Umrla je malo prije svoga 40. rođendana, koji je te godine padao na Duhove. Nije dugo bolovala. Bolest je napredovala brzo, a Azra je bila spremna za Očev zagrljaj, za put u svoju sigurnu luku. Žao mi je sto nikad nisam čula ovu predivnu pjesmu uživo u njezinom vlastitom izvođenju. Žao mi je sto je nisam uspjela bolje upoznati...Viđale smo se u crkvi sv. Franje, na Kaptolu 9. Nije se zadržavala na hodnicima poslije mise, jer ju je kod kuće čekala bolesna majka. Oblačila se i nosila sto je moguće neupadljivije, ali meni je i pored toga upadala u oči. Obdarena mnogim talentima, bila je iznimno skromna, samozatajna. Kad god bih je ugledala, pale bi mi na pamet one riječi upućene ženama iz Petrove poslanice: "Vaš nakit neka ne bude izvanjski - pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha." Obično bismo samo izmijenile pozdrav, ali baš nekako pred moj odlazak imale smo jedan kraći razgovor, najduži do tada. Svaka njena riječ bila je iskrena, duboka, ljekovita... Poslije toga nismo se više vidjele. Vijest o njenoj smrti došla mi je preko oceana. Svijet je mali... Poslije njene smrti, njena sestrična iz Sarajeva, s kojom se ovdje družim, ispričala mi je neke detalje iz Azrinog djetinjstva i rane mladosti. Oduvijek je bila poseban cvijet u Božjem vrtu. Iza nje, ostala je ova pjesma, ostao je miris svetosti.