Život, onaj dublji

U ljudskom se govoru neke misli udomaće kao neupitan odgovor na zahtjevna životna pitanja. No događa se, često se događa da te misli, premda u njima ima istine, ni izbliza ne sadrže svu istinu. Uz istinu, u njima je prisutna i želja da se nekoga utješi, ohrabri. Izgovarajući ih, ljudi nastoje nadvladati nemoć ljudskog govora, nemoć ljudske šutnje. Ali površnošću, pa i površnošću iz najplemenitijih pobuda, nije moguće zaroniti u dubine ljudske boli.

Često se može čuti da vrijeme liječi rane. Ali tko god je iskusio, čitavim bićem iskusio egzistencijalnu ranu, egzistencijalnu bol, zna da to nije istina. Vrijeme, moguće, liječi površinske rane, površinske boli, ali s onima koje su srasle s čovjekovom osobnošću, s njegovom dušom, nimalo se ne snalazi. I dobro je da je tako. Jer ima rana, ima boli s kojima bi se, izbriše li ih se iz čovjekove duše, izbrisao i sam čovjek. Njegova osobnost.

Znam, s ranama, s boli, čovjek može naučiti živjeti. Znam i da te rane, te boli mogu biti nova čovjekova snaga, novost njegove duše. Ali one se pritom ne iscjeljuju. Događa se nešto drugo, nešto vrednije: čovjek kroz njih raste. Po njima blizine traju.

Isto tako, kad umre netko dobar, netko plemenit, netko tko je za sobom ostavio vrijedan trag, običava se, uz druge lijepe riječi, reći da mrtvi žive dok ih se sjećamo. Dok ih spominjemo. No u tome ima tek nešto istine, i to ponajprije one izvanjske.

Prava je istina da mi živimo dotle dok se sjećamo tih dobrih i plemenitih ljudi, dok ih se – i ne samo riječima – spominjemo. Mi živimo dotle dok imamo hrabrosti učiti od njihovih tragova. Pridodati im se. Mi živimo dok se odgovorno odnosimo prema baštini njihovih života, njihovih osobnosti. Njihove dobrote.

Nama je – jer nam je bilo darovano doživjeti blagoslov njihova života – povjerena odgovornost za svjetlo za koje su oni živjeli. Koje su kroz svoje dane održavali. Oni su gorjeli. I izgorjeli, jer im je svjetlo koje su prepoznali bilo važnije od promišljenosti, od odmjerenosti. Da to svjetlo i po njima bude izrazito, bilo im je važnije od broja njihovih dana.

Mi im sada ništa ne možemo oduzeti. Osim sebe. Oni su na najbolji način učinili što je bilo do njih. Na nama je da učinimo ono što je do nas, i to ne u izdvojenosti nego da na nama blizak način, uz svoj trud, nadopunjujemo, nastavljamo i njihov trud. Da se uključimo u taj vez dobrote, da prenosimo svjetlo u svaki dan kojim koračamo. I da ga i po nama preostane i za dane poslije nas.

Stjepan Lice


Danas je točno pola godine od smrti moje drage prijateljice Anne Marie.
Njeno prijateljstvo ostavilo je dubok trag u meni, a isto tako i njena smrt. Ovaj mi je Stjepanov tekst puno značio u danima poslije njene smrti. U njemu je i zapis moje duše.

Sjećam se svog prvog dojma kad sam je upoznala - pred sobom sam vidjela srednjovječnog anđela, plavokosog i plavookog, i taj me dojam zapravo nikad nije napuštao. Koga zanima nešto više o njoj, može pronaći ovdje.

Kako vrijeme prolazi, iz primjera njenog života sve vise uviđam...
... koliko samo jedan jedini čovjek, vođen Ljubavlju, moze učiniti, koliki doprinos dati da ovaj svijet postane bolje mjesto...
... da i pritisnuti vlastitim križem, još uvijek možemo drugima pomagati nositi križ...
...da smo pozvani biti na ovom svijetu anđeli jedni drugima....
... da su nam ovi naši dani (koji brzo prolaze) darovani da činimo dobro i zato ih dobro iskoristimo, jer "život je krhak u svakom svom titraju"....

I zato...

Evo me, Isuse.

Dajem Ti svoje oči
da pogledom Tvojim gledam svakog čovjeka.

Dajem Ti svoje uši
da se ne oglušim na plač i vapaj patnika.

Dajem Ti svoja usta, svoj glas
da se Riječ Tvoja čuje, molitva i blagoslov.

Dajem Ti svoje ruke
da mogu grliti Tvojom nježnošću svijet.

Dajem Ti svoje noge
da smjelo koračaju Tvojim putovima.

Dajem Ti svoje srce
da ga zapališ plamenom Božje ljubavi.

Dajem Ti svoju volju, ovo svoje "ja"
da bih mogla biti potpuno Tvoja.

Dajem Ti svoj život
da Ti, Kriste, živiš u meni.