Budite njezni prema zivotu

petak , 07.07.2017.



Budite njezni prema zivotu.
On je tako loman u svakom svom titraju.
Pozvani ste da postojanom njeznoscu
oblikujete i podrzavate zivot
i sva njegova bica.


S. Lice

Sveta Klara

ponedjeljak , 11.08.2014.



"Podji sigurna u miru, duso moja, jer imat ces dobru pratnju: jer onaj koji te je stvorio jos vise te je posvetio; i nakon sto te je stvorio, ulio je u tebe Duha Svetoga i uvijek te je gledao kao majka svoje cedo koje ljubi". I nadoda: "Ti, Gospodine, budi blagoslovljen, ti koji si me stvorio!"
(Proc III,20; usp. 4 Cel 46)

Uskrsnuo je!

nedjelja , 20.04.2014.

Isus je uskrsnuo


Isus je rekao:"Mir tebi!"
Mir tvojoj dusi, tvome srcu. Mir neka preplavi cijelo tvoje bice.
Mir Kristov neka rasprsi svaki nemir i strepnju.

"Vidi rane moje i pruzi ruku svoju u moj bok," govori Isus.
Vidi rane ljubavi, primljene za tebe, za svakog od nas.
I prepoznaj Isusa koji je za tebe ljubio do kraja.

Svetkovina Božje čežnje

petak , 27.12.2013.



Čežnja je početak svega, rekla je velika pjesnikinja Nelly Sachs. Čovjek je u svom biću désir (čežnja) – slikovito kaže francuski psihoterapeut Jacques Lacan. Ova je čežnja neizmjerna, ne uklapa se u prostor i vrijeme. Za nju su tipična iskustva, kojih se Goethe spominje u Faustu kada govori: "Kada kažeš trenutku, ti potraj, tako si lijep!" Očito je da su se tako osjećali i Isusovi učenici na brdu Taboru, prigodom Gospodinova preobraženja. Oni su, naime, poželjeli: "Napravimo tri sjenice" – da bi mogli ostati u tom iskustvu ispunjenja, nemjerljive sreće.

Dakako, mi stječemo drugo iskustvo, koje psihoterapeut Lacan opisuje kao "manque" – kao nedostatak. On donekle u tomu vidi neispunjenje čežnje. Učenici moraju ponovno sići s brda preobraženja. Životne svečanosti, do vrhunca ispunjene čežnjom, prolaze. Možemo se na njih podsjećati kako bismo iz njih crpili nadu, kako bi se mogli ponoviti trenuci intenzivnog života i kako bi nas oni izveli iz uskoće prostora i vremena.

Zaista je najveće čovjekovo umijeće u svojoj nemjerljivoj čežnji smisleno živjeti u mjerljivom vremenu. Mnogi misle da se to može postići ukoliko se sve brže živi, pa život tako postaje lov za srećom, u ljubavi, u radu, u zabavi. Međutim, o razočaranju svih lovaca za srećom Hermann Hesse kaže: "Dokle god trčiš za srećom, nisi zreo biti sretan i kad bi sve najdraže bilo tvoje!" Međutim, to uvijek brže i više ne nudi se kao izlaz. Mnogi se stoga pouzdaju u reinkarnaciju. Misle da će se redanjem mnogih konačnih života na kraju naći nemjerljivu sreću. Ali, je li to stvarno put? Konačno i konačno ostaje konačno. I čežnja srca ostala bi i nakon mnogih života neutažena.

Krš­ćanstvo ide jednim drugim putom. Upravo skicirana patnja zbog neotklonjive konačnosti sreće na ovome svijetu može se čitati kao Božje šarmantno podsjećanje na održavanje sjećanja na Boga za kojega mislimo da nas je zaboravio. Na pitanje tko je čovjek, odgovara židovski narod time što poziva na vapijuću molitvu. Tako pred Bogom pjeva psalmist David: "O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim, tebe žeđa duša moja" (Ps 63,2).

Čovjek je stvoren za Boga. Stoga imamo srce koje u sebi nosi neutaživu čežnju. Ne čeznemo za nekom mjerljivom srećom, nego za srećom sjedinjenja s bezmjernim, s Bogom.

Ali, je li takvo sjedinjenje moguće – već sada, na ovom svijetu? Mistici to potvrđuju. Oni nam, doduše, ne kažu da se mi ljudi možemo vlastitom snagom ujediniti s Bogom u ljubavi. Ali Bog, koji je prema nama sama ljubav, sam nosi oduvijek u sebi čežnju da se u ljubavi razda nama, svijetu i ljudima u svijetu. On se želi najintimnije ujediniti sa svojim stvorenjem. Još više. On je s time već započeo: u jednome od nas, u Isusu iz Nazareta. U njemu je Bog započeo dospijevati na cilj sa svojim stvorenjem.

Biti sjedinjen s Bogom u ljubavi, ispunjenje je našega srca puna čežnje. Nemirno ostaje, kaže veliki Augustin, naše srce dok se ne smiri u Bogu. Ali ova rečenica u božićnom kontekstu vrijedi i obrnuto: Nemiran je Bog u svom srcu dok se ne bude mogao smiriti u ljudskom srcu. Sva povijest teče prema tome da će na kraju Bog i svijet biti sjedinjeni. U Djetetu koje je, kako govore sveti spisi, bilo rođeno u Betlehemu, započelo je to sjedinjenje Boga i čovječanstva neopozivo stizati k svome cilju.

Međutim, kako trebamo slaviti ovu svetkovinu? Veliki nam duhovni učitelji savjetuju da ne gledamo samo s divljenjem na rođenje prije 2.000 godina, nego bi se Bog kao u Isusu – jednome od nas – i u nama morao roditi. Stoga pjesnik Angelus Silesius pjeva: "Ako ne postanem Marija, Krist je uzalud rođen." Mogu li doživjeti takvo Božje rođenje? Usred božićnog slavlja, u liturgiji, ali isto tako u mom svakidašnjem životu? Možda se ono dogodi neupadno i neprimjetno kao u betlehemskoj noći. Karl Rahner je pisao jednom svom prijatelju: "Čekaj, osluškuj, ne očekuj nikakav čudesan doživljaj. Ne ispražnjuj se optužujući se, ne traži užitak u sebi. Dopusti da ti se samom u šutnji i tišini približi… Iskusit ćeš kako je sve što se u takvoj tišini javlja obuhvaćeno bezimenom daljinom, kako je prožeto nečim što se čini kao praznina. Ne zovi to još Bogom… Jer, to je samo početak, priprema božićne svečanosti u tebi."

Paul M. Zulehner

Veni Veni Emmanuel

ponedjeljak , 23.12.2013.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.